Istorijat

Nema pouzdanih podataka gde je i kada tačno počeo da se igra stoni tenis, odnosno ping-pong, kako se u prvo vreme zvao. Crteži u pećini Junan u Kini najverovatnije potvrđuju tezu da je ova najmnogoljudnija zemlja sveta postojbina stonog tenisa, nacionalnog sporta. U Evropu stoni tenis su preneli Englezi, a prvo međunarodno takmičenje na “starom kontinentu” održano je u Beču 1901. godine. Prva pravila štampaju se u Engleskoj tek 1925. godine.

Kolevka ovog sporta na našem tlu je Sombor. Prilikom čestih dolazaka u Sombor 1925. godine Zagrebčanin Lav Štern demonstrirao je stoni tenis svom prijatelju Ferencu Sevaldu(1893-1944) profesoru somborske Gimnazije. Već tri godine kasnije Sombor je i mesto gde je održana osnivačka sednica Jugoslovenskog ping-pong saveza, a 15. i 16. aprila 1928. godine i prvo državno prvenstvo na kojem su dominirali Somborci.

U mađarskoj čitaonici 3. januara 1926. godine održan je turnir koji je pratio veliki broj gledalaca, a, kako piše lokalni list «Sombori ujšag» i kvalitet je bio dobar. Evo i imena najboljih: u ženskoj konkurenciji pobedila je Bežika Bujak, druga je Iluš Deak a treća Lola Erg. Kod muškaraca, prvi je Pal Bujak, drugi Lav Štern, a treći Đerđ Falcionemlađi. Krajem godine, povodom katoličkog Božića, ponovo se na istom mestu igrao turnir na kojem su se posebno istakli Bujak i Falcione, a od onih koji obećavaju u štampi su posebno naglašeni Ut, Stanković, Konjović i Baumštark. Samo 14 dana kasnije, povodom pravoslavnog Božića, ponovo su u čitaonici organizovali turnir na kojem je pobedio Stanković ispred Konjovića i Falcionea. Najbolji muški par bio je Bujak-Falcione, koji su u finalu pobedili Stankovića i Konjovića. u konkurenciji dama pobedila je Bežika Bujak ispred supruge doktora Majera i Margite Kanjo. Majer i Falcione pobedile su u igri parova. Drugo mesto osvojili se Kanjo i Sevald.

Nekadašnji odlični igrač Boško Konjović, kasnije sportski novinar kao dobar poznavalac ovog sporta takođe pominje 1925. godinu kao onu kada je stoni tenis počeo da se igra u Somboru. Konjović tvrdi da je 1928. pri SSU osnovana stonoteniska sekcija. Prostorije su bile u zgradi u kojoj je do kasnih osamdesetih godina XX. veka bila kuglana «Polet». U početku, za stoni tenis su se interesovali samo srednjoškolci. Kada je i zvanično osnovana sekcija, pridružili su im se i nešto stariji omladinci među kojima su bili Milorad Konjović, Bora Stanković, Martin Štajner i Janoš Krebs čine onaj najuži krug pionira stonog tenisa u našem gradu. To naročito važi za Štajnera. Iako je bio aktivan igrač, istovremeno je obavljao i dužnosti u upravi i veoma je zaslužan za popularizaciju stonog tenisa. Bez njega se praktično nije mogla zamisliti organizacija ni jednog takmičenja. Kada je 1930. sekcija ostala bez prostorija kuća Štajnera bila je mesto gde su mladi stonoteniseri mogli i dalje da se okupljaju i upražnjavaju novu sportsku granu.

Broj klubova u zemlji rastao je iz dana u dan. Da bi se objedinio njihov rad i organizovala zvanična takmičenja po jedinstvenim propozicijama, odlučeno je da se osnuje Jugoslovenski ping pong savez. Osnivačka skupština održana je 14. aprila 1928. godine u Somboru. Odluka da baš Sombor bude domaćin jednog ovakvog istorijskog skupa sigurno je doneta pod utiskom odlične organizacije i rezultata koje je imalo Somborsko sportsko udruženje. Skup je održan u kristalnoj sali Hotela Sloboda. S obzirom na broj prisutnih delegata, očito je da nije bilo u prvom planu ko će koju funkciiju dobiti, već da se savezna organizacija ustroji, a ako bude potrebno u hodu će biti obavljene izmene. Tako su skoro sve funkcije bile poverene somborskim sportskim radnicima. Za predsednika je izabran Samuel Vuić, podpredsednici su Đena Majer i dr Kosta Grgurov, blagajnik Elemir Molnar, a u Upravnom odboru su i Ištvan Španjol, Živko Konjović, Stevan Makarić, Lajoš Falcione, dr Pal Blaževac, Janoš Šuljok i Milorad Stanković.

Dan kasnije u sali Hotela Sloboda, održano je prvo državno prvenstvo na kojem su učestvovali samo muškarci iz Zagreba, Beograda, Novog Sada, Subotice i Sombora. Prvi državni prvak postao je Somborac Milorad Konjović, koji je u finalu pobedio svog klupskog druga Borivoja Stankovića. Treće mesto osvojio je Novosađanin Karlo Kauber, pošto je u odlučujućoj partiji bio uspešniji od Somborac Pala Bujaka. U igri parova, Konjović i Stanković potvrdili su svoju dominaciju, ali su u finalu pobedili takođe somborski dubl Bujak-Falcione. Treći su bili Novosađani Kauber i Rot. Za „drugorazredne“ igrače, koje bi smo danas nazvali početnicima, takođe je organizovano takmičenje i pobedio član subotičkog Nepkera Viček, ispred Somboraca Daniel i Šebešćan.

Interesovanje za belu lopticu je i dalje raslo, a uporedo sa tim povećavao se se i broj aktivnih članova, što je doprinelo brzom podizanju kvalitetnih igrača. U drugoj generaciji somborskih asova bili su Stevan Maksimović, Ladislav Heksner, Borko Građanski, a nešto kasnije i Aleksandar Majer. U to vreme u Somboru je bilo čak šest klubova: Sport, Soko, Omladinsko društvo, Katolička čitaonica, Somborski radnički sport klub i SAK(Somborski atletski klub). Ondašnja štampa najavila je za polovinu septembra prijateljski susret u Somboru između SSU i Kule. «Za ovu utakmicu vlada u sportskom svetu veliko interesovanje pošto je ovaj mladi sport veoma omiljen Somborcima» – piše «Glas naroda», ali nisu kasnije zabeležili da li je do tog susreta došlo.

Zakonom o nazivu i podeli Kraljevine na upravna područja od 3.oktobra 1929. godine, naziv Kraljevine SHS promenjen je u Kraljevina Jugoslavija. Istim zakonom ukinute su oblasne i sreske samouprave i zavedeno je centralisatičko državno uređenje. Umesto dotadašnje podele zemlje na oblasti, celokupna državna teritorija podeljena je na devet banovina. U teritorijalnu nadležnost Dunavske banovine, ušli su: Banat, Bačka, Baranja, Srem i severni deo Srbije do Kragujevca.

Prvo ekipno prvenstvo države održano je za 1929/30. godinu, titulu prvaka osvojila je ekipa SSU, koja trijumfuje i naredne tri godine uzastopno.U te četiri sezone boje SSU branili su: Stevan Maksimović i Ladislav Heksner, tri puta Martin Štajner i Borislav Građanski, a jednom Aleksandar Majer. Na prvenstvu države 1930. u Zagrebu ekipa SSU pobedila je sve četiri ekipe s maksimalnim rezultatom što je najbolja potvrda razlike u klasi. Pojedinačno, međutim, Nemec iz Murske Sobote iznenadio je osvajanjem prvog mesta. Majer je bio drugi, a Maksimović treći. U igri parova braća Nemec bili su bolji od dva somborska para Štajner-Maksimović i Majer-Heksner.

Somborci na svetskim prvenstvima

Prvi savezni kapiten stonoteniske reprezentacije Jugoslavije Jozef Šprajcer igrao je tenis, bavio se organizacionim poslovima te svakako nije slučajno došao na ovu važnu funkciju. U januaru 1929. godine u Budimpešti je održano svetsko prvenstvo, a pošto su Somborci na prvom državnom prvenstvu pokazali najviše, to je donekle olakšalo i posao Šprajceru. Oslonio se na one koji su u tom trenutku bili najbolji. Tako su Milorad Konjović i Borivoje Stanković pozvani u reprezentaciju, a tu priliku dobili su i Geza Legenštajn iz Čakovca i Novosađani Đorđe Rot i Karlo Klauber. Uz prvi zvanični start državne reprezentacije vezano je još nekoliko zanimljivosti. Deo troškova puta u Budimpeštu platio je somborski veleposednik dr Ištvan Falcione, a deo su morali da pokriju i sami igrači. U situaciji kada stonoteniski savez nije imao sredstava, nije bilo ni mogućnosti da ekipa, kao druge, bude jednoobrazno obučena pa su, kako je pisala štampa, „više ličili na turiste nego na sportiste“. Svetsko prvenstvo igrano je u sportskoj dvorani „Vašaš“, a otvoreno je 14. januara susretom Mađarska-Jugoslavija. Na prethodna dva prvenstva, Mađari su osvojili praktično sve titule i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Oba puta u ekipi je bio i Zoltan Mehlović, koji je uz to imao i titulu pojedinačnog prvaka sveta i dve titule u miksu sa Marijom Medljanski. Šprajcer je odlučio da priliku pruži Konjoviću i Stankoviću, a kao treći igrač nastupio je Klauber. Ovo je bio i prvi međunarodni susret jugoslovenskih stonotenisera. Protiv najboljih na svetu nisu imali šta da izgube, a mogli su mnogo da nauče. Za tek nešto više od sat vremena, bilo je 5:0 za Mađare, a kao uteha ostaje da je Klauber protiv Mehlovića dobio prvi set. Protiv Austrije u drugom kolu Šprajcer je izostavio Somborce i u ekipu uvrstio Legenštajna i Rota. Bilo je 5:0 za Austrijance. Ništa bolje nije bilo ni protiv Nemačke i Engleske, da bi tek u petom kolu sastav Konjović, Klauber, Legenštajn ostvario istorijsku pobedu za Jugoslaviju. Savladana je ekipa Litvanije sa 5:4 ponajviše zahvaljujući raspoloženom Konjoviću, koji je savladao sva tri protivnika. Do kraja prvenstva, porazi od Letonije, Rumunije, Velsa i Čehoslovačke. Na kraju, od deset ekipa, deveto mesto. U pojedinačnoj konkurenciji kao da su se uplašili naši reprezentativci pa se osim Klaubera niko nije ni prijavio. Međutim, ni Klauber nije izašao na megdan.

Agilni somborski sportski radnici, koji su utrli put objedinjavanju svih klubova i jedonobraznom normativnom okupljanju i organizovanju takmičenja, ipak nisu dorasli obavezama da vode nacionalni savez. Kada su načinili veliku grešku i nisu prijavili reprezentaciju za svetsko prvenstvo 1930. godine u Berlinu, zagrebački klubovi, potpomognuti onima iz Slovenije odlučili su da presele sedište Saveza u Zagreb. U novoj upravi nije bilo ni jednog predstavnika iz Sombora. Umesto Jozefa Šprajcera za novog saveznog kapitena izabran je Tibor Heveš iz Zagreba.

Na Svetskom prvenstvu 1931. u Budimpešti jugoslovensku reprezentaciju sačinjavali su Stevan Maksimović, Heksner, Štajner, Frntić i Vajler. Na startu dva poraza od po 5:0 od Austrije i Mađarske. Od Nemačke su izgubili sa 5:2, a jednu pobedu doneo je Heksner protiv naturalizovanog Grka Nikosa Mađaroglua, koji je na tom prvenstvu osvojio bronzanu medalju u singlu, a u dublu i miksu stigao do četvrtfinala. Dakle, radilo se o odličnom igraču. Pobedili su zatim Litvaniju sa 5:2. Od Rumunije su izgubili sa 5:4 u vrlo uzbudljivom meču. Junak je bio Maksimović koji je zabeležio tri pobede, a četvrti poen osvojio je Heksner. Sledeli su očekivani porazi od Švedske i Engleske, a onda opet jedna pobeda protiv Indije 5:4 gde je Haksner savladao sva tri protivnika, a Maksimović dvojicu. Odigran je zanimljiv susret i protiv Letonije u kojem su naši izabranici poraženi sa 5:3. Heksner je zabeležio dve pobede, a Maksimović jednu. U svim susretima gde je rezultat mogao da bude i drugačiji, zakazao je treći igrač. Protiv Čehoslovaka uz Heksnera i Maksimovića u ekipi je bio i Nemec. Samo je na visini zadatka ponovo bio Heksner koji je pobedio Svobodu sa 2:1 i Blehu takođe sa 2:1. Na kraju, bilo je 5:2 za Čehe. U istom sastavu poslednjem kolu prvenstva pobedili su Vels sa 5:2. Po dve partije dobili su Maksimović i Heksner. Konačno, među 11 reprezentacija , Jugoslavija je zauzela deveto mesto. Maksimović je u pojedinačnoj konkurenciji eliminisan u drugom kolu. Prvo je pobedio sa 3:0 Vitkina iz Letonije, a onda je sa 3:1 poražen od Mađara Šugara.

Šesto svetsko prvenstvo održano je u Pragu 1932.godine. Iako su preboleli „vatreno krštenje“ i stekli određeno međunarodno iskustvo, još uvek jugoslovenski reprezentativci ne predstavljaju značajniji faktor u svetskom stonom tenisu. U osnovnom delu takmičenja Austrija je bila prva sa samo jednim porazom. Upravo su naši reprezentativci u prvom kolu morali na megdan razigranim Austrijancima koje je predvodio sjajni Alfred Libster, koji je u desetogodišnjoj reprezentivnoj karijeri osvojio čak osam medalja na svetskim prvenstvima. Heksner je bio bolji od ostala dva austrijska igrača, a Maksimović je pobedio jednog tako da smo izgubili časnim rezultatom 5:3. Englezi su došli u podmlađenom sastavu, ali naši izabranici nisu mogli da ih pobede. Bilo je 5:3 za Englesku. Maksimović je pobedio Rimera i Milara, a Heksner Milara. Od Nemačke smo izgubili sa 5:1 i Mađarske 5:0, a donekle iznenađenje predstavlja poraz od Indije sa 5:3. Najzad, naši reprezentativci su ostvarili i dve pobede, protiv Francuske 5:1 i već tradicionalno, Litvanije istim rezultatom i u konačnom poretku bili osmi od deset ekipa. Dakle, ni treće svetsko prvenstvo na kojem učestvuju nije donelo pomak. I dalje su u grupi ekipa pri dnu tabele. U pojedinačnoj konkurenciji Maksimović je pobedio Nemca Mitelmana i Francuza Filipija, a u trećem kolu je poražen od Čeha Svobode. Heksner je otišao korak dalje. Nakon pobeda protiv Čeha Karlečeka, Nemca Bentina i Indijca Kirloskara, u osmini finala je eliminisan od Čeha Moraveka.

Domaćin svetskog prvenstva 1933.godine bila je Austrija, a mesto održavanja banja Baden kraj Beča. Među 11 reprezentacija bila je i Jugoslavija za koju su igrali Heksner, Stevica Maksimović, Vajsbaher, Antolklović i Janez Nemec. Posebno dobru formu pokazao je Maksimović. Ono što bi moglo da se izvuče kao zaključak jeste da su mnoge ekipe izjednačene po kvalitetu. Čak ni neprikosnovene Čehoslovačka,austrija i Mađarska nisu tako ubedljive. U prvom kolu sastale su se Austrija i Jugoslavija. Konačno je došlo vreme da naši reprezentativci vrate bar malo duga. Slavili su pobedu od 5:2 Heksner je sve tri partije dobio, Maksimović i Vajsbaher po jednu. Maksimović i Heksner „skinuli su sklap“ prvom reketu domaćih Libsteru. Sledeći protivnik plavih, Belgija, pobeđena je glatko s 5:0, a u večernjim satima prvog dana prvenstva naši su doživeli prvi poraz na šampionatu od Engleske sa 5:3. Heksner je pobedio najboljeg engleskog igrača Rimera sa 2:1 i Džonsa sa 2:0, a i Maksimović je očitao lekciju Rimeru i pobedio ga sa 2:0. Protiv Francuske slavili smo sa 5:3. Dve partije dobio je Maksimović, a jednu Heksner, da bi konačnoj pobedi doprineo i Milan Antolković. Od Nemaca smo izgubili sa 5:1, a počasni poen osvojio je Maksimović protiv nemačkog šampiona Hajnca Bentiena. Mađari su i dalje prejaki. Izgubili smo sa 5:2, ali zvezda večeri bio je Maksimović, koji je u sjajnoj partiji nadigrao svetskog prvaka Viktora Barnu. Barna je dobio prvi set sa 21:18, revanširao se Maksimović sa ubedljivih 21:15, a u trećem, odlučujućem setu vodila se maratonska izjednačena borba u kojoj ni jedan od protivnika nije imao veću prednost od dva poena. Na kraju, 26:24 za Maksimovića.Drugi poen za našu reprezentaciju osvojio je Heksner pobedivši Boroša sa 2:0. Protiv uvek neugodne Indije igrano je svih devet partija. Po dve pobede za Jugoslaviju ostvarili su Maksimović i Heksner, a jednu Antolković. Heksner je u odlučujućoj partiji lako izašao na kraj sa trećim igračem Indije Ajubom. Naredna dva susreta Jugosloveni su izgubili od Letonije 5:3( Heksner dve pobede, Maksimović jedna) i Čehoslovačke 5:2(oba poena za plave osvojio je Heksner), a onda u devetom kolu Jugosloveni su ostvarili i petu pobedu na prvenstvu. Savladali su Vels sa 5:2 (Maksimović i Heksner po dve pobede i Nemec jednu). Ovo najuspešnije prvenstvo do tada Jugosloveni su završili na odličnom šestom mestu.

Prvog dana svetskog prvenstva za 1934. godinu u Parizu, žreb je hteo da Jugoslavija igra prvo sa Austrijom, zatim Belgijom i onda Engleskom. Heksner, Stevan Maksimović i debitant Borislav Građanski, dakle kompletna reprezentacija sastavljena od Somboraca, nije uspela da pruži jači otpor Austrijancima. Poraženi su sa 5:1, a počasni poen osvojio je Heksner protiv Kona. Belgija je lako savladana sa 5:0, a u večernjem programu najuzbudljiviji duel bio je upravo između Jugoslavije i Engleske. Počeo je brzim vođstvom Engleza pošto je kapiten i najbolji engleski igrač Milar pobedio Heksnera, a Findon Maksimovića. Građanski zatim izlazi bolji iz duela sa Fulisom, a rezultat izjednačuje Heksner pošto je savladao Findona. Seriju nastavlja Maksimović protiv Fulisa, a onda je Endrju Milar pobedio Građanskog. Kada je nakon toga Fulis pobedio Heksnera činilo se da će naši doživeti još jedan poraz od uvek neugodnih Engleza. Taj trenutak je odložio sjajni Maksimović pobedom protiv Milara, a onda je sve odlučivano u poslednjoj, devetoj partiji u kojoj su se sastali Građanski i Findon. Prvi set na razliku 22:20 dobio je Građanski, Findon drugi lako rešava u svoju korist – 21:12, a onda Građanski u trećem setu opet igra odlično i dobija ga sa 21:17. Tako je Jugoslavija pobedila sa 5:4, a s obzirom da večernji program počinje u 20 sati, ovaj susret je završen iza ponoći.Umorni od napornog meča sa Englezima, Jugosloveni su drugog dana lako poraženi od Fransuza sa 5:2. Obe partije dobio je Heksner protiv Vergera i Hagenauera. Sledio je poraz u petom kolu od Mađara 5:0. Somborska trojka nije našla pravi način igre protiv Barne, Sabadoša i Davida. Jedino je donekle zadovoljio Maksimović koji je protiv Barne poražen sa 2:1( 19:21, 21:18,21:17). Indija je još jednom potvrdila da je neugodan protivnik i lako je pobedila sa 5:1, a počasni poen osvojio je opet Heksner. Letonija je u sedmom kolu pobedila Jugoslaviju sa 5:3, a svaki od naših reprezentativaca zabeležio je po jednu pobedu. Debitanti na svetskom prvenstvu, Holanđani, prošli su protiv plavih kao bos po trnju. Bilo je 5:0. Jedva su uspevali da izađu iz malog seta. Heksner i Maksimović savladali su po dvojicu protivnika, a Građanski jednog. U devetom kolu Jugoslavija je poražena od Poljske sa 5:2. Heksner i Građanski su dobili po jednu partiju, a Maksimović je podbacio. U predposlednjem kolu još jedna laka i ubedljiva pobeda protiv novajlije, ovoga puta Švajcarske, a onda u poslednjem kolu – Čehoslovačka za koju su igrali Hamr, Svoboda i Kolar. Poraženi smo sa 5:1, a kao uteha može da posluži da je Heksner deklasirao prvi reket Čeha Stanislava Kolara – 21:11, 21:16. Jugosloveni su prvenstvo završili na devetom mestu.Iza njih su ostali Švajcarska, Belgija i Holandija.

U osvrtu na ovo svetsko prvenstvo zagrebački „Jutarnji list“ konstatuje da je uz malo sportske sreće Jugoslavija mogla da se plasira i među prvih pet nacija. „Lanjske godine kada su Heksner i Maksimović bili u formi nismo imali trećeg čoveka, a ove godine, kad smo našli trećeg pouzdanijeg, razboleo se Maksimović. Heksner i Građanski igrali su vrlo dobro. Posebno Heksner, bio je kao i uvek najbolji. Pobedio je sve prvake država, pa skoro i samog prvaka sveta sveta Barnu od kojeg je izgubio u tri seta, a u tom odlučujućem je vodio sa 10:3!“

Najbolji stonoteniseri ponovo su se okupili u Londonu u dvorani „Imperijal instituta“ koja može da primi 10.000 gledalaca gde je održano svetsko prvenstvo za 1935.godinu. Učestvovalo je rekordnih 17 nacionalnih selekcija među kojima i Jugoslavija za koju su nastupila petorica Somboraca: Heksner, Građanski, Stevan i Nikola Maksimović i Aleksandar Majer. Dakle, kompletna reprezentacija iz Sombora. Žrebom su određeni sastavi grupa, a onda su prvaci u finalu odlučivali o svetskom prvaku. Jugoslavija se našla u prvoj grupi u kojoj je bilo devet reprezentacija. Ono što je prosto neshvatljivo, jeste činjenica da službena lica, dakle sudije, funkcioneri i svi oni koji su bili dužni da vode evidenciju i rezultate, jednostavno nisu upisivali pojedinačne rezultate tako da se tek za nekoliko susreta u okviru grupa i za finale znaju i ti podaci. Prvog dana, tri meča, dva poraza i jedna pobeda. Od Austrije smo izgubili sa 5:0 i Francuske 5:1 (Heksner je pobedio Furmana), da bi prve bodove uknjižili protiv još uvek nejakih Belgijanaca. Bilo je glatkih 5:0. Drugi takmičarski dan bio je uspešniji. Počeo je očekivanim porazom od Mađara (5:2), a zatim su pobedili Irsku sa 5:0 i konačno Letoniji vratili s kamatom dug. Bilo je 5:1. U preostala dva susreta Jugoslavija je pobedila Litvaniju sa 5:1 i prvenstvo završila porazom od Amerikanaca sa 5:4. Sačuvana su samo dva pojedinačna rezultata: Heksner-Mek Kliri 2:1, S.Maksimović-Šif 2:0. Na kraju su četiri reprezentacije imale po osam bodova, a Jugoslavija je u konačnom plasmanu osma što se može oceniti kao uspeh. Pet pobeda zabežili su u pojedinačnoj konkurenciji. Opet je najdalje otišao Heksner. U prvom kolu bio je bolji od Engleza Knibsa, u drugom je eliminisao Litvanca Gerulajtisa, a onda ga je u trećem kolu zaustavio Mađar Hazi, ali tek posle velike borbe. Bilo je 3:2 za Hazija. Nikola Maksimović je lako na startu pobedio Indijca Bonjga, a onda je ubedljivo poražen od malo poznatog Engleza Hola. I Stevan Maksimović je prvog protivnika imao Indijca. Reč je o Smitu kojeg je pobedio sa 3:0, ali je u drugom kolu vodio veliku borbu sa Litvancem Remeikisom, i poražen je sa 3:2. Ni debitant u jugoslovenskoj reprezentaciji Aleksandar Majer nije otišao dalje od drugog kola gde je dospeo pošto mu je Nemac Kunc u prvom kolu predao susret bez borbe. Englez Silt morao je odigra čak pet setova da bi eliminisao Majera. Međutim, fantastičan uspeh ostvarili su Heksner i Majer u dublu plasmanom u osminu finala! Da će igrati značajnu ulogu na prvenstvu pokazali su već u prvom kolu kada su pobedili češki par Svoboda-Kolar, po mnogima unapred već viđene u finalu, zatim sa 3:0 Irce Mekonela i Robertsa, pa zatim naišli opet na sjajne Čehe Tobijaša i Bleha (bilo je 3:1), a onda su se dosta namučili protiv Indijaca Dasa i Guha i pobedili sa 3:2. U osmini finala nisu više imali snage da se suprotstave Austrijancu Libsteru i Englezu Hejdonu. Za utehu, austrijsko-engleski par je stigao do finala gde su izgubili od Mađara Barne i Sabadoša.

Specijalni izveštač lista „Vreme“ iz Londona bio je Borislav Građanski. U izveštaju po završetku takmičenja Građanski se posebno osvrnuo na susret Jugoslavija-SAD. „ Protiv Amerike smo izgubili na jedan veoma interesantan način. Amerikanci su nas pobedili sa 5:4 zahvaljujući svojim odličnim i dosad neviđenim falš servisima. Servirali su tako da su naši igrači bili srećni kada uspeju da vrate servis. Po kvalitetu i znanju naši igrači su bolji od Amerikanaca, ali nije to bilo odlučujuće za konačnu pobedu. Na kongresu Svetske federacije bilo je govora o tim servisima i prema svemu sudeći, biće zabranjeni. Razgovaralo sam sa američkim kapitenom Stjuartom o tome i on mi jev rekao da su taj servis naučili od dece koja igraju malim lopticama. U Americi su ti servisi zabranjeni, iz razloga što se procenjuje da na ovaj način igrači uče da serviraju a ne da igraju!“ Zanimljiv je i izveštaj specijalnog dopisnika „Pravde“ u kojem piše o tome kako su naši reprezentativci putovali u London: „Pošto smo iz Zagreba veoma srdačno ispraćeni kojom nam je prilikom predsednik Jugoslovenskog tabl tenis saveza Zahradka poželeo srećan put sa porukom: borite se za Jugoslaviju časno i sportski, pošli smo za London. Taj put koji je trajao 50 sati obilovao je interesantnostima. Vođa puta Nikola Mogan celo vreme se o nama brižljivo starao. Noću smo prešli austrijsku granicu i tek u Minhenu imali pet slkobodnih sati za razgledanje grada, kupovinu suvenira i pisanje razglednica. Do Ostendea jedino nam se pružila prilika da razgledamo Keln, a zatim smo preko Brisela nastavili za Ostende. Do ukrcavanja na brod za put preko Lamanša ostalo nam je šest sati. To vreme posvetili smo razgledanju ovog čuvenog svetskog kupališta. Na brodu smo sreli i reprezentativce Belgije. Nastalo je pravo veselje pa se čula i naša pesma. Iz Dovera smo nastavili „Kontinental ekspresom“ i za sat vremena smo bili u Londonu. Na stanici nas je čeka specijalni autobus okićen našom zastavom. U hotelu „Kontinenatal“ u kojem su bile smeštene sve reprezentacije, na banketu na kojem je bilo oko hiljadu zvanica, prvo je predstavljena jugoslovenska reprezentacija.“

Na Kongresu Svetske stonoteniske federacije u Londonu, podržana je inicijativa Jugoslovenskog tabl tenis saveza da naša zemlja bude domaćin jubilarnog desetog svetskog prvenstva. Iako je odluka doneta skoro jednoglasno, neke zemlje, među prvima Austrija, Nemačka i Švajcarska, glasno su izražavale sumnju u sposobnost da jedno ovako veliko takmičenje organizuje savez koji je formiran tek pre nekoliko godina. Jugosloveni su želeli da upravo dobrom organizacijom pobiju sve glasine. Međutim, samo nekoliko meseci posle dobijanja organizacije, sve nade su pale u vodu. Na sednici JTTS u novembru odlučeno je da se ipak odustane od organizacije svetskog prvenstva 1936. godine. U novinama je citiran „jedan istaknuti član rukovodstva „ da je Savez sve učinio kako bi najbolji stonotreniseri sveta došli u Zagreb, ali na svakom koraku nailazili su na nerazumevanje, naročito kod nadležnih faktora. Osim toga ogromni su troškovi jedne takve organizacije, a razni porezi dosežu do neverovatnih 40 odsto. Nekoliko puta i zvanično su tražili pomoć i materijalnu podršku, ali je nisu dobili.U takvoj situaciji otkazivanje domaćinstva je bio jedini logičan potez.

Deseto prvenstvo sveta, оdržano 1936. godine u Pragu, ostalo je upamćeno po neočekivanom fnalu u muškoj konkurenciji u kojem su se sastali Austrija i Rumunija. U prvom delu takmičenja Austrija je deklasirala Čehoslovačku sa 5:0. Bergman, Libster i Gebel prosto su počistili sa stola takve asove kakvi su Vana, Hamr i Kolar! U drugoj grupi Mađari su se preračunali pa je savezni kapiten izostavio Barnu i Sabadoša, a pokazalo se kasnije da Kelen, Belak i Hazi nisu ipak igrači visoke svetske klase. Rumuni su pobedili sa 5:0. Protiv mnogo jačih Francuza Mađari su pokušali sa najboljim sastavom, ali su ipak poraženi sa 5:2 i tako izgubili sve šanse da dođu do finala. Za reprezentaciju Jugoslavije igrali su Lazar, Marinko i Heksner i već u prvom kolu poraženi su od Amerikanaca sa 5:1, a počasni poen osvojio je Heksner protiv Maršala. Savladana je zatim Belgija sa 5:0, a onda su nam i Česi održali lekciju – bilo je 5:1. Ponovo je čast spasao Heksner protiv Piveca. Sa Englezima su Jugosloveni odigrali još jedan uzbudljivi do kraja neizvestan susret. Bilo je na kraju 5:4 za Engleze. Trećeg igrača ostrvljana Hajtona Lurija pobedila sau sva trojica naši reprezentativaca, a Marinko je bio bolji i od Hejdona. Nemci su savladani sa 5:1 (Heksner je zabeležio dve pobede, protiv Kuca i Ulriha) tako da su Jugosloveni prvenstvo završili sa dve pobede i četiri poraza i među 14 ekipa zauzeli deseto mesto.Uz već pomenutu trojicu izabranika saveznog kapitena Nikole Maksimovića, šansu su dobili i Stevan Maksimović i Oto Vajsbaher. U pojedinačnoj konkurenciji nisu se proslavili. Heksner je nakon startne pobede protiv Engleza Meknuta u drugom kolu eliminisan sa 3:0 od Mađara Belaka. Stevan Maksimović je prvo izbacio Čeha Pazdireka sa 3:;2, a onda je poražen sa 3:0 od Rumuna Goldbergera. Dubl Heksner i Vajsbaher nije imao protivnika u prvom kolu, a u drugom su Česi Šlar i Flajšner bili bolji. Savezni kspiten Maksimović je pokušao sa Belgijancem Štafom da se suprotstavi engleskoj kombinaciji Hajd i Sirs, ali bezuspešno.

Da jugoslovenska reprezentacija igrački sazreva i za veće domete od osrednjosti potvrdilo je svetsko prvenstvo 1937. godine u banji Baden kraj Beča. Među 13 reprezentacija, Jugoslavija je zauzela vrlo dobro šesto mesto ostavivši za sobom Englesku, Nemačku, Letoniju, Litvaniju, Nemačku, Belgiju, Egipat i, kao najveće razočarenje prvenstva, Rumuniju, prošlogodišnje vicešampione sveta koji su sada zauzeli tek deseto mesto. Razočarali su i zvanični svetski prvaci Austrijanci osvajanjem tek četvrtog mesta.U našoj reprezentaciji, uz već neprikosnovenog Heksnera bili su Sergej Seneković, Maks Marinko i Karlo Štajn. Zvaničnim braniocima titule Austrijancima vrlo dobar otpor u prvom kolu pružili su Seneković, Marinko i Heksner. Poiraženi su sa 5:3. Marinko je osvojio dva poena, a treći je doneo Heksner protiv Hartingera. Stari poznanici Belgijanci uspeli su da osvoje samo jedan poen (Lejen je pobedio Štajna), a po dve pobede za Jugoslovene ostvarili su Marinko i Heksner. Žreb je hteo da odmah u drugom kolu igramo sa Rumunima od kojih smo poraženi sa 5:3, a pravu lekciju još uvek zvaničnim svetskim prvacima očitao je Heksner pobedivši svu trojicu. Dobro zagrejani naši reprezentativci deklasirali su u narednom kolu Englesku sa 5:1. Heksner je pobedio Hejdena i Hajda, prvi u drugi reket. Nešto bolje prošli su nakon toga Francuzi koji su poraženi sa 5:2. Heksner je pobedio Dublea i Hagenauera. Amerikanci su se još jednom pokazali kao nepremostiva prepreka za plavu četu. Bilo je 5:1, a jedino je Heksner savladao Berenbauma. Ni s Poljacima nikako nisu mogli Jugosloveni da izađu na kraj. Elrih, Šif i Finkelštajn bili su bolji od Heksnera, Marinka i Senekovića. Bilo je 5:0 za Poljake. Koliko su Jugosloveni igrali slabo najbolje govori podatak da je samo Štajn uspeo da osvoji jedan set. Ovaj poraz nije poljuljao samopouzdanje u plavom taboru. U sledećem kolu savladana je Nemačka sa 5:0. Heksner je pobedio Ulriha i Kuca. Litvanija je savladana sa 5:1, a ponovo je dva poena doneo Heksner. Vana, Hamr i Slar su protiv nas igrali za Čehoslovačku i pobedili sa 5:0, a u pretposlednjem kolu plave su na isti način preslušali i Mađari Barna, Lovasi i Šoš. Jedna prava retkost nezabeležena u dosadašnjoj praksi dogodila se u susretu Jugoslavija-Egipat. Abu Haif je dobio prvi set protiv Senekovića, a na početku drugo seta se povredio. Sudijski žiri umesto da proglasi našeg reprezentativca za pobednika, ovu partiju registrovao je nerešeno pa je u konačnom zbiru Jugoslavija pobedila sa 5,5:3,5. Štajn je sva tri protivnika lako dobio, a Heksner je od tri dobio samo jednu partiju. U pojedinačnom takmičenju Heksner je stigao do trećeg kola. Pobedio je Austrijanca Levija i Mađara Šarošija, a onda ga je zaustavio drugi Mađar Šoš.

Za svetsko prvenstvo 1938. godine u Londonu, savezni kapiten Ladislav Heksner pozvao je na pripreme u Sombor Mersamera, Štajna, Herškovića i Ratkovića iz Zagreba i Marinka iz Ljubljane, a uključio je i dvojicu Somboraca, Nikolu Maksimovića i Norberta Vajdingera. Na put U Englesku poveo je Marinka, Štajna i Herškovića, s tim što je i dalje za sebe zadržao prvi reket.U planu je bilo da se putuje preko Beča, Berlina i Amsterdama i u ova tri grada odigra nekoliko egzibicionih susreta kao bi se što bolje uigrali. Na stadionu Vembli dočekalo ih je 15 reprezentacija.Svrstani su u drugu grupu zajedno sa Čehoslovačkom, Francuskom, Litvanijom, Belgijom, Holandijom i Egiptom. U prvom kolu neočekivano su poraženi od Francuske s ubedljivih 5:2, a ovo je jedan od retkih susreta u kojem su sačuvani i svi službeni rezultati. Heksner je opet bio bolji od Hagenauera. Mađari su u drugom kolu slavili sa 5:1, a Heksner je igrao slabo i obe partije je izgubio.Belgijanci i Holanđani su pobeđeni sa 5:1, a onda su na red došli Česi od kojih ponovo gubimo, ali sada s podnošljivih 5:3. Jedino je sačuvan rezultat u kojem je Heksner pobedio Vanu. U poslednja dva kola pobedili smo Egipat sa 5:0 i Litvaniju sa 5:2. Deveto mesto među 16 reprezentacija je samo potvrda da kvalitetom pripadamo grupi boljih reprezentacija. Pojedinačni deo takmičenja opet nije bio uspešan za naše igrače. Englez Stenet je u prvom kolu eliminisao Heksnera, a Heksner i Marinko su u dublu na startu bili bolji od Engleza Bromfilda i Frišera, a onda su u drugom poklekli pred Česima Banatom i Starom.

Poslednje svetsko prvenstvo pred Drugi svetski rat održano je 1939. godine u Kairu. Pošto je Ministarstvo sporta odobrilo sredstva za učešće stonoteniske reprezentacije Jugoslavije na svetskom prvenstvu u Kairu, savezni kapiten Klement Heger odlučio je da prvi deo priprema održi u Somboru gde su se okupili Marić, Dolinar, Konc, Harangozo, Štajn, Ratković, Mersamer, Heršković i Heksner. Oni su odigrali turnir na kojem je posebno lepa i neizvesna bila partija u kojoj je najbolji jugoslovenski stonoteniser između dva rata Heksner, teško pobedio novu nadu Vilmoša Harangoza sa 2:1( 18:21, 25:23, 21:12). Na simboličan način bila je to najava smene generacija. Pred polazak na put u Egipat, u Subotici su snage odmerili svetski prvak Čehoslovačka i Jugoslavija. Dogovoreno je da obe reprezentacije nastupe sa po dva igrača. Za goste su igrali svetski prvak Bohumil Vana i vrlo kvalitetni Vaclav Tereba, a za domaće Heksner i Marinko.Sve četiri partije dobili su Česi bez izgubljenog seta. Ovde nisu prestala uzbuđenja za brojne gledaoce.Za zeleni sto izašla je dvostruka svetska prvakinja Marija Ketnerova, kojoj je vrlo dobar otpor pružila Novosađanka Lili Štajn. U ono vreme vrlo su popularne bile partije mešovitih parova. Tereba i Ketnerova pobedili su u dva seta Konca i Lili Štajn. Najzad je došlo vreme i za malu radost domaćih pošto je u sledećoj partiji Konc uspeo da osvoji jedan set protiv Terebe, a isti podvig ostvario je i Tibor Harangozo protiv Terebe.Posebno zanimljiv bio je duel Vilmoša Harangoza i Vere Votrubcove, koja je u svojoj kolekciji već do tada imala pet zatnih medalja sa svetskih prvenstava. Pobedio je Harangozo sa 21:19 i 21:17.

Ako su nekoliko godina ranije Rumuni stigli senzacionalno do finala, u Kairu su tu ulogu preuzeli Jugosloveni. Heksner, Žarko Dolinar, Tibor Harangozo, Adolf Heršković i Maks Marinko došli su Egipat u vrhunskoj formi. Preotiv Indije u prvom kolu odmarao se Heksner, a Harangozo, Dolinar i Heršković slavili su sa 5:0. Debitant Palestina nije bila dorastao rival i opet 5:0 za naše s tim što je Heksner iskoristio priliku i zabeležio dve pobede. Bez izgubljene partije pobeđena je i Litvanija (Heksner zabeležio jednu pobedu), pa onda i Francuska (Heksner bolji od Gerina i Bidoka). Tek u petom kolu Luksemburžani uspevaju da došu do počasnog poena, a Heksner ponovo donosi dva poena. Domaćini Egipćani takođe su isprašeni sa 5:0 (Heksner ponovo dobio dve partije), a Englezi Luri, Hajd i Babli uspeli su da osvoje čak tri poena. Heksner je zabeležio dve pobede. U osmom kolu i Grčka je savladana sa 5:0 ( Heksner pobedio Kelaidisa i Leventisa), s maksimalnih 5:0 pobeđena je Rumunija(Heksner pobedio dvojicu najboljih Vladonea i Erosa) i onda odlučujući susret za prvo mesto Jugoslavija-Čehoslovačka. Mnogi su verovali da je možda kucnuo čas da se vrati sa kamatom sav dug Česima. Ali, Česi Vana, Hamr i Tereba igrali su i na ovom prvenstvu izvanredno i do finala izgubili samo jednu partiju. Tek u poslednjem susretu Jugosloveni su uspeli da osvoje još jedan poen. Vana je pobedio Marinka sa 2:1, Hamr Harangoza sa 2:0, kao i Tereba Heksnera, zatim je Marinko pobedio Hamra sa 2:1, Vana Heksnera sa 2:0 i na kraju Tereba Harangoza sa 2:1. Konačnih i zasluženih 5:1 za Čehoslovačku, ali, drugo mesto i najveći predratni uspeh Jugoslavije na svetskim prvenstvima posebno je vredan pažnje. Zato i objavljujemo konačnu tabelu.

Po povratku iz Egipta Karlo Štajn je svoje utiske napisao u beogradskoj „Politici.“

– Egipćani su bili oduševljeni našom igrom, posebno Heksnera i Marinka, o kojima su u ondašnjoj štampi napisani hvalospevi tako da se možereći da su u Egiptu toliko popularni koliko i najveće fudbalske zvezde u Beogradu. Finalni susret Jugoalavija-Čehoslovačka pratili su naš ambasador u Kairu Marković i sekretar ambasade Zanela. Prvi su za zeleni sto stali svetski prvak Vana i Marinko. Iako je naš reprezentativac imao čak sedam meč lopti, poražen je. To je dosta deprimiralo ostale igrače pa je na kraju bilo ubedljivih 5:1 za Čehe. Posle velikog uspeha u ekipnom delu, serija je nastavljena i u pojedinačnom takmičenju gde je briljirao državni prvak Žarko Dolinar. Stigao je do polufinala, a u dvorani Univerziteta te odlučujće partije pratili su i egipatski kralj Faruk i kraljica Farina. Na utešnom takmičenju u kojem učestvuju svi koji nisu uspeli da stignu do osmine finala, Marinko i Štajn bili su vrlo uspešni. Egipćani su odsličnmo organizovali ovo takmičenje, a svim učesnicima omogućeno je da vide piramide i plove brodom velikom rekom Nil.

U pojedinačnom delu jugoslovenski reprezentativci bili su takođe uspešni. Nakon što je u prva dva kola bio uspešniji od domaćih igrača Hefnanija i Saida, Heksner je u trećem eliminisan od Poljaka Elriha, koji je u polufinalu zaustavio Dolinara i na kraju poražen tek u finalu. Harangozo i Dolinar su u igri parova u prvom kolu bili slobodni, a u drugim su ih eliminisali Francuzi Hagenauer i Bedok.